Lost Country

Film prati unutarnju, intimnu revoluciju tinejdžera uslijed burnih studentskih prosvjeda u Beogradu 1996. i 1997.

Dugoiščekivani drugi cjelovečernji film redatelja Vladimira Perišića, dirljiva drama Lost Country smještena u doba beogradskih studentskih protesta sredinom 1990-ih. Premijerno prikazan u programu Tjedna kritike na Filmskom festivalu u Cannesu, kao i redateljev višestruko nagrađivani prvijenac Obični ljudi (2009.), Lost Country nastao je u koprodukciji Srbije, Francuske, Luksemburga i Hrvatske. 

U svom novom ostvarenju redatelj, koji još od studentskih dana živi u Francuskoj, vraća se rodnom Beogradu i njegovoj burnoj povijesti krajem prošlog milenija. Radnja se odvija 1996. godine, u vrijeme kada studentske demonstracije protiv Miloševića duboko uzburkavaju vladajući režim. Pred glavnim junakom filma, petnaestogodišnjim Stefanom, nalazi se pak najteža revolucija: mora se suprotstaviti voljenoj majci, glasnogovornici korumpirane, zloglasne vlade protiv koje se bore njegovi prijatelji.

Autentičnu, dirljivu priču o konfliktu koji nastaje u srazu osobnih vrijednosti s ljubavlju i odanosti prema obitelji instantno je prigrlila i publika i kritika. Screen Daily film opisuje kao “impresivnu i slojevitu priču o sazrijevanju”, a The Film Verdict naziva ga “mračnom, no pronicljivom politički nabijenom dramom”. Prema riječima redatelja, osnovna je ideja filma razmotriti važnu epizodu novije političke povijesti u Srbiji iz perspektive djeteta, “kroz odškrinuta vrata dječje sobe“.

U glavnoj ulozi nalazi se Jovan Ginić koji je za svoju debitantsku izvedbu u Cannesu ovjenčan nagradom zaklade Louis Roederer za zvijezdu u usponu, a na Sarajevo Film Festivalu Srcem Sarajeva za najboljeg glumca, čemu su potom pridružena i posebna priznanja žirija festivala u Trstu i Herceg Novom. Kao autor koji često radi s neprofesionalnim glumcima, Perišić je Ginića odabrao među oko 1500 kandidata, a samom snimanju prethodile su šestomjesečne pripreme, tijekom kojih je redatelj promatrao reakcije glavnog glumca u svakodnevnim situacijama. Scenarij je tijekom snimanja tretiran poput osnovnog okvira, a Giniću je prepušteno da odgovori na scenarijem zadanu situaciju slično kako bi reagirao i u stvarnom životu. Takva specifična metoda i dokumentaristički pristup rezultirali su autentičnim ostvarenjem u kojem iznenadno emocionalno odrastanje protagonista prati i osvješćivanje vlastite sredine – kako one privatne, obiteljske, tako i one javne, društveno-političke.

Stefanovu majku tumači renomirana glumica Jasna Đuričić, kojoj je prestižna Europska filmska nagrada pristigla 2021. za ulogu u filmu Quo Vadis, Aida? Jasmile Žbanić, a dio glumačkog ansambla čine i legendarni glumac Boris Isaković, kao i hrvatski glumci Duško Valentić, Helena Buljan i Marija Škaričić.

Perišić uz režiju potpisuje i scenarij filma, zajedno s francuskom scenaristicom i redateljicom Alice Winocour, s kojom je surađivao i na svom dugometražnom debiju, a autoru su, referentni uzori za stvaranje ovog filma i oblikovanje glavnog lika bili antologijski filmovi Njemačka nulte godine Roberta Rosselinija, Mouchette Roberta Bressona i Sotonski tango Béla Tarra. Hrvatski koproducent filma je Kinorama.